CrniIsus

utorak, 17.04.2007.

Moj rodjak i ja - boga dva

Kao što je opće poznato društvo, socijalne prilike, obrazovanje, roditeljski odgoj i okruženje u kojem živimo i razvijamo se, uvelike određuje kakvi ćemo biti i kako se ponašati, kojim jezikom ili dijalektom govoriti te kako ćemo utjecati na sve ono oko nas.

Tako i ja našavši se u vihoru rata i svih zlokobnih zbivanja tog vremena iako kršćanski odgojen i visoko obrazovan bio sam izložen onoj trećoj dimenziji okruženju i zbivanjima.
Naime u tom vremenu sam bio kao pobješnjeli ris ili gore, bik, crna mamba ili ne znam šta već ne, s obzirom da sam protjeran sa svog ognjišta bez obitelji, bez ikakvih spoznaja gdje su što je sa njima da li su uopće živi, za neke rođake znam da su mi poginuli ili ranjeni i sam sam lakše ranjen, te dok sam se oporavio bio sam primoran biti na prvoj crti i čekati da vrijeme učini svoje.
Naravno da sam bio ogorčen na sve i na svakoga pa i na samoga boga koga sam na sve moguće načine izustio (Ne izusti ime gospodina boga uzalud ) ne mogu se više ni sjetiti svih pogrdnih izraza, dok se tu nije našao moj rođak koji mi je samo dolio ulje na vatru i ponudio mi nekakav tobožnji Vojnikov molitvenik , moš si mislit kojeg li apsurda, da on meni da da malo pročitam da se smirim i obratim bogu je li kako to sve već on doživljava ne bi li mi bilo lakše i ne bih li povratio poljuljanu vjeru u boga.
I tu ti se ja još više rasrdim sada i na njega " Rođak koji ti je k...c , pa jesi li ti normalan zar stvarno još uvijek vjeruješ u takva sranja i takve gluposti o bogu, pa da ga ima zar misliš da bi sve ovo bilo ovako " i počnem čitati nešto kao Rođen od Marije djevice...pa psovka " nabijem je na k...c , k..va jedna mater joj j...m " i tako dalje dok moj rođak nije popizdio oteo mi taj molitvenik i nije htio više sa mnom niti da priča jer sam kao uvrijedio njega i njegove vjerske osjećaje a ja i moji osjećaji ko ih j..e valjda ih ni ne moram imati.
Nakon par dana malo se to stišalo i baš nas dva k'o za inat da budemo u istoj smjeni na crti, lijep dan proljeće kao sada, primirje, ne puca se baš milina, možeš se malo i opustiti i uživati u suncu i razmišljanju šta sve propuštamo dok moramo nositi nekakav komad željeza u ruci koje sije smrt i o bezvrijednosti života koji košta svega jedan jebeni metak.
Nismo baš pričali pošto je on još uvijek bio ogorčen na moje riječi i bili smo razdvojeni on unutra u zemunici (podzemna ili maskirana prostorija) a ja vani na suncu i ne razmišljajući kakva me opasnost vrijeba pošto sam vjerovao u krhko primirje i da ga naravno nitko ma kakav to čovjek bio, neće prekršiti bar na ovako lijepom i ugodnom danu.
Ali bio sam u krivu i baš se to desilo, baš je neki poremećeni um pokvario svu tu proljetnu idilu i ljepotu pa makar se ona dešavala i u ratu, ugodnu tišinu i lagano cvrkutanje ptica prekinuo je hitac.
Prestade cvrkut ptica, kao da se svijet sruši pade mrak na oči, jauk i tijelo koje se stropošta kao klada nepomično u tranše (kanal).
Za ime boga u kog vjeruje, pa to nisam ja, to je moj rođak, koji se u zlokobnom momentu našao na mom mjestu u mojoj ulozi.
Jer taj metak je bio upućen meni, mene je taj bolesnik naciljao i to profesionalno ali taj njegov bog je htio da se ja pomjerim da bi moj rođak koji vjeruje u njega svom snagom bića svoga stao na moje mjesto i umjesto da ja budem pogođen točno u srce moj rođak je pogođen u desnu stranu grudnog koša sa vrlo teškom i nezgodnom ranom.
Nakon brze intervencije, naravno moje, njegovog drugog brata i ostalih suboraca uspjeli smo ga prebaciti do najbliže ambulante, svo to vrijeme bio sam sa njim i držao mu ruke koje su drhtale i tješeći ga putem u interventnim kolima ni sam ne vjerujući u ono što mu govorim jer je izgledalo grozno a i vjerojatno me nije mogao ni čuti jer je već bio u polusvjesnom stanju.
Vratio sam se na crtu čekajući kraj smjene i razmišljajući o rođaku i sve više o zabludama o vjeri i postojanju boga, nikako se nisam mogao pomiriti sa tim da sam i ja u stvari kao i on cijelo ovo svoje vrijeme odgajan u duhu vjere u nešto čega nema i često sam sklon reći " Čovjek je stvorio boga a ne bog čovjeka ".
Po završetku smjene otišao sam do bolnice da vidim kako mi je rođak jer je eto uspio preživjeti ne zahvaljujući kako on kaže bogu nego nama koji smo se angažirali i dali sve od sebe da preživi.
Da nije tragično bilo bi zbilja komično, kad sam mu rekao " Pa eto vidiš sad rođak moj da nema boga, da ga ima mene bi pogodilo a ne tebe jer sam ja zaslužio po božijoj volji to " a on će ti meni " E moj rođak to je tebi dragi bog poslao poruku preko mene da budeš bolji i da mu se obratiš "

Uistinu mi je žao šta moram biti sarkastičan ali ako ovo nije primjer za školu, onda ne znam što reći nego neka mi bog uvijek šalje poruke preko drugih.
Blog !

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv