CrniIsus

četvrtak, 10.05.2007.

Dvanaest na četiri

Bilo ih je točno 12, dvanaest britkih tek stasalih u ubojice. Svaka jedna od druge viša za glavu, baš kao braća Daltoni samo ih je bilo mnogo više.
Bez osjećaja i milosti za bilo koga tko bi bio neoprezan i tko bi im se pokušao suprotstaviti, nas je bilo samo četvoro od toga dvoje malodobnih i jedno od nas tek naoružano trbuhom do zuba, trudnoća sedmi mjesec.
Ni slutili nismo da su tako neprijateljski raspoložene i da vrebaju iz zasjede i polumraka.
I upravo to se desilo, baš kad smo bili na odlasku od rođaka nakon ugodne i zabavne večeri, lijepo se ispozdravljali i krenuli slabo osvijetljenom, mračnom stranom kuće, supruga je držala sina za ruku a ja sam nosio curicu tek staru dvije godine.
Supruga. držeći jednom rukom sina a drugom mašući i osvrćući se i izgovarajući pozdravne riječi, ajd boooo...tup, bum, tras, tres, sve se tako na brzinu odigralo da sam ostao zaprepašten i bez mogučnosti da uopće reagiram.
Zakoračila je u onom mraku u prazan prostor i mahinalno odgurnula dijete unazad, samo se čulo dvanaest tupih udaraca i jauka, glava, nos, leđa, laktovi i koljena niti jedan dio tijela nije bio zaštićen ni pošteđen izuzev trbuha u kom se bezbrižno ljuljuškao još jedan novi život.
Nasta cika, dreka, cviljenje ovo dvoje djece ni ne znajući što se zapravo dogodilo osim što su slutili da nije dobro i da mora biti velika pizdarija, još više su pojačavali dojam strahote.
Dok sam se pribrao i spustio curicu kako bih otrčao dolje u pomoć supruzi ona se već uspjela pridići, nešto mumljajući i pitajući "je li sin dobro", "da dobro je gore je malo plače, kako si ti", još uvijek nisam bio u stanju u onom mraku vidjeti kako izgleda ali mi je bilo drago da se mogla pridići.
Pritrčali su ukućani valjda i oni zbunjeni i iznenađeni i pomogli djeci da se priberu a ja sam pokušavao pomoći supruzi da se ponovno popne gore i uđe u kuću da joj pružimo pomoć.
Za divno čudo osim sitnih ogrebotina po nosu, glavi i po laktovima ništa vidljivije niti je osjećala nešto, valjda u onom strahu te još nije ni osjećala neku bol, osim što je silno bila zabrinuta za još nerođenog.
Uz malo vode sa šećerom i par hladnih obloga malo se pribrala i tek kad je konstatirala da je sve u redu i kad su se djeca pribrala i stišala, odlučili smo da krenemo doma ali ovaj put mnogo opreznije i s respektom prema tim tihim ubicama, da respektom prema tih takvih dvanaest okrutnih stuba koje su bile poredane duž cijelog kata, bez ikakvog upozorenja, kao pazi oštar rub.
Kao da su jedva čekale kada će se pojaviti neki neoprezni lik i kome će one pokazati kako znaju da kažnjavaju svaku neopreznost i bahato ponašanje spram njih, koje su gordo i ponosno stajale i dalje na istom mjestu u istom stavu i rasporedu.
Naravno, zaboravio sam spomenuti svoj osjećaj zbunjenosti, nelagode i tuge u cijeloj priči jer sam izuzetno vezan za obitelj i djecu, i baš sam ja bio inicijator da odemo u posjet a dodatnu sol na ranu mi je stavila tetka kad je počela govoriti "hvala bogu i sv. Anti kad ih je spasio i sačuvao, nego ti sine odmah sutra u crkvu i plati misu sv. Anti".
E tu sam stvarno popizdio, i ne sjećam se da sam više otišao u tu kuću, jer je zaboravila reći da je možda sv. Anto zaboravio promijeniti žarulju i upaliti svjetlo pa se to ne bi ni desilo.
Ma ne može ono nikako a da te nekako ne podsjeti da bi trebao da se obratiš bogu, a meni nikada nije palo na pamet da joj kažem ili bilo kome, nemoj ti u crkvu ili davati za mise, baš me briga, ali na mene se stalno vrši neki utjecaj e a to je ono šta me stvarno ljuti.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv