CrniIsus

nedjelja, 10.06.2007.

Kuća duhova ein

Bilo je to davno kada sam bio mlad i nadobudan i činilo mi se da je cijeli svijet moj i da sam samo ja vladar svega svog i onog što mi se dešava.
Nisam se bojao skoro pa ničega a i ono čega sam se trebao bojati kao normalan čovjek o tome nisam htio razmišljati racionalno i razumno.
Tako sam jedne prilike pokušao da iskušam granice svoga straha i krenuo da provedem noć u jednoj staroj zapuštenoj kući o kojoj se govorilo da je kuća duhova.
Okladio sam se s prijateljima ne zbog oklade već da im pokažem kako sam ja frajer i hrabriji od njih, jer je tada bio đir tko je bolji ,veći, jači itd...
U toj kući bi se zbilja i u po bijela dana čuli neki posebni zvukovi i kao neko zavijanje da bi normalnog čovjeka spopala jeza od same pomisli na to a kamo li da provede noć u njoj.
Danas kad se sjetim toga svega me prođe neka jeza i nelagoda i ne bih to vjerojatno uradio ni za kakve pare a kamo li iz želje za dokazivanjem, valjda zato šta nisam više mlad, vjerojatno ni tako lud a i naučio sam štošta i imam neka iskustva u životu.
Iako ni sada kada je ta kuća skoro sva srušena i zarasla u korov i gusto granje ne vjerujem da tamo stanuju vile i vilenjaci a još manje neke vještice ili zla bića ali svejedno se ne bih usudio niti blizu da prođem pogotovo ne noću.
Pričalo se da je neki Pero koji je bio malo lud, ja bih prije rekao hendikepiran i imao govornu manu, pošto su ga nagovorili neki frajeri i obećali mu da će mu dati para, a pošto je Pero volio pivo rekli su mu da će mu kupiti cijelu gajbu piva, te su ga prvo malo napili i poslije noći provedene tamo, potpuno prestao da govori valjda od straha a uz to mu se paralizirala cijela desna strana, noga i ruka i nikada nikome nije mogao da objasni što se tamo desilo samo je jadan gestama pokušao objasniti da su ga neka čudna bića spopala a bio je i nepismen tako da nitko nije saznao pravu istinu.
A tako je dobro zviždao i bacao kamenje da je sve zviždalo kroz zrak kao kakav helikopter kad bi zavrtio kamenom a tek kad bi ga bacio niz livadu to je tako zvrčalo da smo ga nemilice molili da to izvodi i ponavlja sve dok ga ruka ne zaboli.
Iako taj jadnik vjerojatno sada i nije među živima, ne mogu a da ga se ne sjetim kad god sam u blizini te kuće ili razmišljam o njoj.
Mada sam ja znao za ta iskustva sa jadnim Perom i mislio sam da ipak on samo pošto je bio imbecilan tip ni ne zna od čega mu je to, ja sam mislio da je to ipak posljedica alkohola i njegove bolesti pa nisam baš previše pridavao pažnje nekom strahu ni zlim bićima.
I tako sam se ja opkladio sa prijateljima za ne baš neke novce ali mi je bilo važnije da oni o tome poslije pričaju i dive mi se a i nisam baš htio razmišljati o posljedicama.
Sve je to bilo u redu dok smo jos sjedili u kafiću i zajebavali se a tek koliko je bilo upućeno zajebancija na moj račun, kako će bez mene, šta ako ni ja ne budem mogao prepričati ili šta ako se ne vratim itd...i ja sam prihvaćao svu tu zajebanciju jer još uvijek nisam bio svjestan što radim i u što se upuštam da sam se i sam čak šalio na svoj račun.
Nakon podosta popijenog alkohola adrenalin je još više porastao i tako smo mi krenuli i dalje propraćen smijehom i zajebancijom, čak se jedan prijatelj šalio "ako te strah idem ja s tobom samo ćeš mi dati fiću" jer sam tada imao fićka 750, koji je bio friziran i mogao si ga potjerati više nego što je kazaljka mogla pokazivati a to je 120 km/h, sjećam se kako sam samo sa njim preticao neka moćnija auta u to doba pa pustim sebi do daske Bark at the moon - Ozzy Osbourne, pjevušim i smijem se likovima koji ne mogu doći sebi od čuda...eh fićko fićko.
Kad smo stigli otprilike oko 200 metara do kuće ugasio sam auto i iako nesvjesno, prvi put sam osjetio lagani strah, sada već vidljivo nervozno sam zapalio još jednu cigaretu, rekao sam već pomalo ozbiljan da ako mi se šta desi da moj auto odvezu doma i daju sestri a za mene kažu da sam brodom otišao za Australiju s nekom bogatom kokom (tako smo mi zvali cure), tako će manje biti bolno za članove obitelji a i kada poslije saznaju neće ih baš previše pogoditi pošto će se već naviknuti da me nema.
Primijetio sam da je odjednom nastao tajac i prestao je sav silni smijeh i šprdnja do tada jer su valjda i oni shvatili da uistinu to mislim ozbiljno uraditi jer su se valjda nadali da ću se na kraju ipak predomisliti i vidio sam da su im se sledila lica i čini mi se da ih pomalo već počeo i alkohol puštati. Bilo je skoro dva sata po ponoći i za divno čudo kao u filmovima strave i užasa, pun mjesec da se lijepo mogu vidjeti sjene a na kazetofonu upravo počinje Centre Of Eternity prava jeza još kad pojačaš do daske...
Odoh ja sad...
Blog !

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv