CrniIsus

četvrtak, 21.06.2007.

Kuća duhova drei

...ne razmišljajući previše o bolovima i ukočenosti prvo što mi je palo na pamet jesu moji prijatelji koji su onako bezglavo pobjegli, umirao sam od smijeha propraćenog uzdasima od bola jer sam tek sad stvarno i istinski osjećao svaku ranu ali svejedno sam se smijao kao luđak i nezaustavljivo, da je slučajno tada netko naišao tuda vjerojatno bi i on izludio vidjevši kako se čovjek u cik zore smije grohotom na sav glas ispružen na livadi ili bi možda pomislio da halucinira i počeo da šamara i štipa samoga sebe.
Da bih objasnio kako sam se vratio i spasio se, smislio sam priču za njih, kako ću im ispričati da sam ubio čudovište, premlativši ga motkom i tko mi ne vjeruje neka ide da provjeri, a da je tamo bilo još jedno koje je bilo sporije od mene pa sam uspio pobjeći, tako da učinim priču što uvjerljivijom a i njih da odvratim od bilo kakve pomisli da odu tamo, da se ne bi poslije šprdali sa mnom i rugali se meni, ovako ja njih imam u šaci pa ih još napadnem kako su me ostavili na cjedilu a i imam corpus delicti, rane po tijelu i poderanu odjeću, pa tko mi ne bi povjerovao, još kad oni ispričaju svoju verziju priče, eto junaka većeg od Conana ili Mad Maxa.
Prvo mi je padalo na pamet da to pustim da potraje neko vrijeme da vidim stvarne reakcije te ću se skriti na par dana kod babe koja živi sama na selu, i objasniti joj o čemu se radi a ona bi sigurno znala čuvati tajnu, ali sam se bojao da bi moji doma izludili. Zbog ozljeda i da ne bi od toga ispalo još kakvo veće sranje, dlučio sam ipak otići u stacionar i potražiti liječnićku pomoć, i tako sam se nekako dovukao i sjedeći na klupici dok sam čekao red, primijetio sam jednu curicu kako bulji u mene i ne skida pogled a i ostali su me u najmanju ruku čudno gledali, svog poderanog i okrvavljenog. Dok joj je majka pokušavala dati do znanja da ne gleda i ne prića sa nepoznatima ona je znatiželjno pitala
"A sta ti je bilo blaco pa ti je tu kuv ?"
"Ma ništa sine, to je krv od nekog ćudovišta, znaš babaroge šta plaši djecu, pa sam ga sinoć ubio, tako da se nemaš više čega plašiti"
"...meni mama kaze da ce me pojesti babajoga ako budem nemijna..."
"Ma neće više, sad je više nema a kako se zoveš zlato ?"
"...Ivana i imam cetili godine, a ti ?"
"Crniisus, imaš najljepše ime na svijetu...."
I još bi ona mene tu svašta pitala da nisam došao na red i prozvan da uđem, ali sam zapamtio te okice, i vjerojatno ako nekada slučajno bude svratila na ovaj blog će se prepoznati ako se sjeća toga.
Sada već sav umotan zavojima i sterilnim gazama sam onako malo šepajući stigao do kafića gdje se inače okupljamo i za divno čudo vidim ispred parkiran moj fićko. Znao sam da su oni još tu i da vjerojatno razmišljaju što da urade i kako da mojoj obitelji saopće što se desilo. Mislim da su se smrzli i sledili kad su me ugledali onakvoga na vratima, ali i da im je pao kamen sa srca, jer još onako u polumračnom kafiću kad se otvore vrata pa kad ulaziš pod okriljem zraka sunca kao da imaš neku aureolu pa to izgleda još dojmljivije i strašnije, baš kao kakav junak poslije boja u pobjedničkom pohodu. Zanijemili su i od čuda nisu ni riječi prozborili dok im se ja konačno nisam obratio. I konobar je bio sav u čudu jer su mu ovi već ranije sve ispričali tako da je nastao nezapamćen tajac čak je i muzika stišana da bi svi pomno slušali moju priču i izlaganje. A ja sav kao smrtno ozbiljan, silno pokušavajući da se suzdržim i ne prasnem u smijeh započnem sa laganjem i pretjerivanjem...
I tako su me u čudu i nevjerici slušali da sam im mogao izmisliti još tko zna šta vjerojatno bi sve prošlo kao istina jer su bili i sami svjedoci dijela zbivanja. Već su počeli posramljeno da priznaju svoju grešku i pokušavali da mi se opravdaju za bježanje i ostavljanje na cjedilu i mislim da su bili spremni od tog trenutak učiniti bilo što za mene ne bi li se iskupili. S obzirom da sam u to vrijeme bio jako svojeglav i prepotentan, pustio sam ih da neko vrijeme vjeruju u to i iskorištavao ih i kažnjavao na sve moguće načine maksimalno, za to šta su me ostavili i pobjegli. Tek nakon par godina kada mi je već dosadilo da se zezam na njihov račun odlučio sam da im ispričam pravu istinu jer sam se nekada vrlo teško kontrolirao da ne prasnem u smijeh, kad bih vidio kako su spremni na bilo što ne bi li se iskupili, ali više to nije bilo ni bitno što sam im priznao da sam sve to izmislio i dalje sam ja bio njihov heroj i junak. Tako sam ja i dalje živio i uživao njihovu naklonost i respekt važio za njihovog vođu, za kog bi uradili sve šta im kažem.
Volio bih da bar netko od njih ako su još živi a valjda jesu, jer ne znam ništa o njima od kako je rat u Hrvatskoj, slučajno ili namjerno zalutaju na moj blog pa da iznesu iz svog kuta sjećanja i poslije svih ovih godina sjete se toga i prepoznaju se. Ovim putem ih ipak pozdravljam i želio bih da se nekada opet skupimo i zalijemo to u ime starih vremena...
Blog !

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv